Uvodno izlaganje prof. dr Mladena Vukčevića na raspravi Udruženja pravnika Crne Gore

"Deset godina Ustava Crne Gore - izazovi i dostignuća"

23. 10. 2017.

Poštovane kolege pravnici, uvaženi predstavnici medija,

prije svega izražavam zahvalnost što prisustvujete raspravi o najvišem pravnom aktu, i što ćete riječi o njegovim dometima adresirati građanima, kao nosiocima suvereniteta, kao jedinim  i nezamjenljivim titularima Ustava.

Danas nastavljamo  tradiciju započetu raspravom od 21. decembra 2012. godine održanoj na Pravnom fakultetu. Tada smo obilježili petogodišnjicu Ustava čiju sadržinu i primjenu i danas postavljamo u zonu naše stručne odgovornosti i profesionalne savjesti.  I tada i danas,  naša je misija da pratimo stvaranje i ostvarivanje prava, a odakle početi ako ne od Ustava, od  krovnog pravnog akta koji ima i političku dimenziju. Jer, po definiciji Ustav civilizuje model vladanja, a njegovo poštovanje je  mjera demokratičnosti jednog društva, on je za slobodu ono što je gramatika za jezik, napisao  je Tomas Pejn. Svijest o takvom mjestu Ustava potvrđuje i sastav učesnika ove rasprave, čiji odaziv čini priznanje našem Udruženju.

Bez pretenzija da moja riječ odvlači raspravu u teorijske vode ne mogu da ne podsjetim da su i očevi prvog Ustava u svijetu, svojim različitim pristupima  najbolje odslikali janusovska lica Ustava. Jedno, koje označava potrebu njegove dogradnje, i drugo, koje teži njegovoj trajnosti. Tako će T. Džeferson reći: “Ja sam protiv licemjernog poštovanja Ustava kao zavjetnog kovčega“, a Dž. Medison odgovoriti “učestale promjene oduzimaju Ustavu ono poštovanje koje vrijeme donosi svakoj stvari“.

U našem odgovoru na ovu dilemu predočavam izvod iz ustavne statistike savremenog svijeta. Ona pokazuje da se u svijetu godišnje donese pet novih Ustava, da se ustavne promjene vrše u 30-tak zemalja svijeta. Dodamo li tome i države u kojima se Ustav dominantno mijenja faktičkim putem, odnosno tumačenjima, zaključićemo da se petina međunarodno priznatih država svake godine, u nekoj mjeri bavi ustavnim inženjeringom. To ide u rasponu od Japana koji nikada nije mijenjao svoj Ustav, do Brazila koji je to činio oko 100 puta.

U regionu, od raspada jugoslovenske zajednice i donošenja ustava novih država, Ustav Slovenije je mijenjan 7 puta, Hrvatske 5 puta, Makedonije 4 puta, BiH i Crne Gore po jednom. Razlozi - pristupanje evropskim integracijama ili odgovor na etničke sukobe (Makedonija).

Svoje izlaganje nijesam oblikovao kao uvodni referat, zbog ekonomije vremena na ovom skupu i činjenice da se ne bih ponavljao, jer ovih dana na istu temu imam brojne nastupe. Umjesto toga, odlučio sam da naznačim dvije pojave koje utiču na ostvarivanje ili ugrožavanje principa ustavnosti. Naslovio sam ih kao: 1) Problemi ustavnog dijaloga, i 2) Zamke ustavotvornog optimizma.
 
O ustavnom dijalogu. Nama je kao esnafskom udruženju dato i zadato da promišljamo o Ustavu, i mi to činimo. Međutim, primjetno je nešto što nas neće obeshrabriti, a što moramo konstatovati – osjećamo se ponekad usamljeni na tom zadatku. Vjerujemo da i druge institucije i pojedinci treba da vode kontinuirani ustavni dijalog (naučne institucije, univerziteti...). Ne može se u ime poziva  na autonomiju i otklona od politike zaobilaziti rasprava o najvažnijim raskršćima države u kojoj živimo. Ovo iz razloga što sva politička pitanja nijesu ustavna pitanja, ali sva ustavna pitanja mogu postati politička.

Jer, rasprava o Ustavu je rasprava o vrijednostima koje su upisane u njegovoj preambuli, o njihovom ostvarivanju kao mjeri našeg evropskog hoda ili o zaklinjanju u taj hod. Stoga ustavni dijalog nikada ne može biti preuranjen, preuranjene mogu biti samo promjene ustava koje se ne zasnivaju na njemu.

Ustavni dijalog ne mora uvijek da ima za posljedicu promjenu Ustava, već i druge načine dogradnje naše ustavne svakodnevice oličene u težnji da Ustav kao najvažniji ugovor države i građanina ide u pravcu njihovog sve "savršenijeg saveza".

To upućuje da nam ne trebaju samo jubilarne ustavne rasprave, koje uvijek imaju primjesu prigodnih obraćanja i očekivanih stavova. Naprotiv, i pojedina rješenja ili ustavne incidentalnosti mogu biti povod za raspravu, naravno, ako imamo svijest da ih ne treba pretvarati u ustavno-političku estradu, već u razgovor kompetentnih koji su spremni da bez strasti i sa pažnjom sude o ustavnim fenomenima.

Drugi pojavni oblik, Zamke normativnog optimizma, nalazim u očekivanjima da je dovoljno promijeniti akt, u konkretnom slučaju Ustav, i da će stvarnost samim tim biti bolja.

Ne postoje idealni ustavni modeli, niti oni a priori donose društvenu blagodet. Postoje samo oni koji su primjereni realnosti i oni koji nemaju takav epitet, makar predlozi za njihovo oblikovanje dolazili sa prestižnih adresa.

Kao primjer navodim ekspertska mišljenja o funkciji koju vršim. Naime, Venecijanska komisija je preporučila kao dobro sadašnje ustavno rješenje da se predsjednik Sudskog savjeta bira iz reda istaknutih pravnika, a ne sudija. U isto vrijeme, druga institucija GRECO je u godišnjem izvještaju istakla da je bolje da predsjednik bude iz reda sudija. Dakle, suprotni predlozi ispod  krova kuće koji se zove Savjet Evrope, o čemu sam detaljnije pisao u posebnom radu.

 Zato moramo smanjivati očekivanja od ove vrste ustavnog ili zakonskog entuzijazma, jer, malo-malo pa imamo neku novu mantru, našu ili detaširanu. Prije je to bila dvotrećinska većina, a danas su to, recimo, otvorene izborne liste i sl. Ne moram podsjećati da su te zahtjevne većine i po riječima njihovih zagovornika iskliznule u političke nagodbe, a da će njihova druga faza dovesti do moguće blokade. Volio bih da me stvarnost demantuje i da se u narednom periodu tako zahtjevne većine idilično ostvare u uslovima političke krize.

U zaključku, sve ovo potvrđuje da su mogući različiti modeli ugrožavanja Ustava i da nad njegovom primjenom treba "stražariti" (H. Kelzen). Iz tog razloga nam treba ustavni dijalog a ne ustavni monolog, razmatranje umjesto zanemarivanja ustavnih nedoumica i drugačijih predloga i veća otvorenost parlamenta za učešće eksperata u razmatranje ovih tema. Ne zato da bi neko docirao predstavnicima naroda, ali ne možemo da ne primijetimo da su u prošlim sazivima Ustavnog odbora pravnici imali ne tako veliku prevagu nad nepravnicima, kao i da u nizu zemalja postoje spoljni članovi Ustavnog odbora, koji učestvuju bez prava odlučivanja. Zato razmislimo mogu li se u toj ili nekoj drugoj formi organizovati ustavne rasprave i u skupštinskom zdanju što bi svakako bio doprinos ustavnom dijalogu. To bi bio podsticaj i za sve građane Crne Gore, budući da je Ustav njihovo zajedničko dobro čije ćemo dimenzije, siguran sam, valjano osvijetliti pod ovim svodom i u ovom sastavu.

Hvala Vam.





Ostale informacije